Autor: Nadežda Milenković


Nemoj sada, vidiš da vozim; nemoj sada, vidiš da mi se spava; nemoj sada, čuće nas djeca… Ili, kako je to lepo sročio nekadašnji ministar policije: Zar u noći kad gori Hilandar vi me pitate za obijanje trafike u mladosti? I, mada je i sam vrlo dobro znao da ni postavljanje ni prećutkivanje pitanja ni na koji način nije moglo niti da rasplamsa niti da ugasi vatru u Hilandaru, nije se libio da požar na Svetoj Gori iskoristi kao viši cilj koji opravdava niska sredstva.
I nije bio ni prvi ni poslednji. Tito je decenijama imao svoj ”Hilandar” – zar sada kad gradimo socijalizam kao prelaznu fazu u komunizam, a spoljašnji i unutrašnji neprijatelj ne spava, vi biste da pitate za demokratiju? Milošević je imao: “zar sad kad su ugroženi Srbi”? ,Koštunicin ”Hilandar” je bio: “zar sad kad nam otimaju Kosovo”?, Tadićev: “zar sad kad smo na pragu evrointegracija, a radikali nam dišu za vratom (čime je, upkos izbornom sloganu da život ne može da čeka, ipak privoleo neke nevladine organizacije i medije da ne talasaju)”.
Ova vlast, budući naprednija od svih prethodnih, ima i prigodno više svojih ”Hilandara” – posle poplava i bolnih reformi, nebrojenih pokušaja destabilizacije spolja i iznutra, stiglo je – ”prelivanje” terorizma, koje ponovo zahtijeva bespogovornu sabornost i odlaganje neugodnih pitanja. Zar sad kad vreba opasnost od terorizma vi biste o demokratiji?
Predsjednik države je, kroz usta zaposlenih u kabinetu, optužio ”švajcarsko-njemačke vlasnike” i novinarku ”rođenu u Prizrenu” za ugrožavanje bezbjednosti ”naročito u ovoj bezbjednosnoj situaciji”, samo zato što su pokušali da saznaju stambeno stanje predsjednikovog mlađeg sina (takođe javnog funkcionera!). Što jes’ jes’ – možda on jeste predsjednik svih građana, al’ nije otac sve djece.
Predsjednik vlade je takođe iskoristio riječ ”bezbjednost” u pozivnicama za iznenadni sastanak sa nevladinim organizacijama (koje se inače ne bave bezbjednošću). Kako je to lijepo primijetio Marko Somborac, sledeći sastanak će biti sa karikaturistima. Možda baš sa obrazloženjem da treba da zbijamo redove, a ne šalu? Na šta nas je premijer već pozvao (na zbijanje redova, mislim) kada je, komentarišući rehabilitaciju Dragoslava Mihailovića, upozorio da nam ne trebaju podjele jer su nam sada ”više nego ikada potrebni sloga i jedinstvo građana”.
Ovu novu ”bezbjednosnu politiku” prigodno je podržao i predsjednik skupštinskog odbora za bezbjednost upozorivši da sadašnji zakon daje ombudsmanu ”preširoka ovlašćenja na uštrb zaštite nacionalnih interesa”. Ovlašćenja bi valjda trebalo smanjiti na – kako to voli da kaže predsjednik drugog skupštinskog odbora – udruženje pčelara.
Istina je da nikada nije zgodno vrijeme za demokratiju i istina je da uvjek negdje gori neki Hilandar. Ali je istina i da bezbjednost države, nacije i svakog od nas ponaosob, ugrožavaju bezumni, a nesankcionisani postupci nekompetentnih ljudi u vlasti, a ne to što nevladine organizacije, mediji, nezavisna kontrolna tijela istražuju te postupke i zahtijevaju odgovornost. Jer, bezbjednost postradalih u poplavama ili u helikopteru nije ugrozio zahtjev javnosti da se utvrdi odgovornost nego baš neodgovornost. Kao što nacionalnu bezbjednost ne ugrožavaju ovlašćenja ombudsmana da kontroliše, već naprotiv – težnja vlasti da bude nekontrolisana.
U trenutku kad sud nije uvažio ”situaciju” koja je bila odmah posle rata, nego je rehabilitovao Dražu zbog nepoštovanja demokratskih procedura, od nas se traži da uvažimo ”situaciju” i odustanemo od demokratskih procedura. A niko nam ne garantuje da će se tražiti i naša rehabilitacija, tim prije što su takvi zahtevi obično motivisani povratkom imovine, a ne ugleda.
(Peščanik.net)